Prije par dana moja djevojčica na poklon od svoga djeda dobila je romobil. Naravno da se odmah morao sastaviti kako bi ga ona što prije isprobala. Zanimljiv romobil, ima više opcija vožnje: mogu ju ja gurati, može ga sama voziti, a može i sjesti na njega pa se odgurivati. Fora poklon i baš je bila sretna što ga je dobila. Međutim problem je nastao kada je na njega sjela. Trebalo je naučiti kako se on vozi. Naime nije imao ono tipično skretanje lijevo ili desno nego je radio na nekom principu kada se nagne na lijevu stranu kotači skreću u lijevo i obrnuto. Budući da mi je kći mala (3godine) jako se uplašila kad sam krenula skretati u lijevo kako bismo mogle skrenuti da se ne zabijemo u stup. Refleksno je od straha spustila nogice na pod i samim time meni onemogućila da ju dalje guram. Prošlo je dosta vremena dok sam joj objasnila da to ne smije raditi i način na koji taj romobil funkcionira.
Navečer toga dana, ležeći u krevetu ta slika mi se vraćala u misli. Počela sam ju povezivati sa sobom. Koliko puta sam i sama tako dok me Bog učio nečemu novom ja „spuštala noge od straha“ . Koliko puta nisam shvaćala kuda me to Bog vodi, što sada čini u mom životu i što ja trebam činiti u toj situaciji. Pa umjesto da zastanem i u molitvi Ga pitam što se događa, kako da reagiram, ja bih u strahu odmah panično počela tražiti svoja jadna rješenja i pokušavala bih naći svoje izlaze iz situacija, a Bog bi samo strpljivo čekao da „padnem sa romobila“ pa da krenemo u novno učenje. O da sam samo bila pametnija pa koji puta i poslušala Božji glas koji mi neprestano govori : „Ne boj se, samo vjeruj“. A ja tvrdoglava, svojeglava, ja bolje znam, ja ću po svom jer ne zna Bog kako je meni. Nije On bio u mojim cipelama. Pa bum, padnem na pod. I opet zovem svoga Tatu u pomoć.
Koje je olakšanje kada kroz život naučiš prepuštati se svom Vodiču, Onome koji zna gdje se nalazi koji kamen, Onome koji će te preko svih brda tvoga života prenijeti da nećeš ni shvatiti da su tamo bili. Kada možeš zaplesati sa svojim Bogom onaj predivan ples povjerenja u kojem znaš da će sve izaći na dobro, da nećeš pasti i da si na sigurnom.
Slična stvar se dogodila i mojoj curici kad je konačno shvatila da kada ju ja nagnem na romobilu, ona neće spasti, samo se mora čvrsto držati za njega i prepustiti se vožnji. Koja je to bila sreća, a brzo nakon toga više nije htjela da ju ja guram nego da se sama vozi. Opet povlačeći paralelu sa njom u svojim mislima, vjerujem da je tako i sa Bogom. Onog trena kada nas nauči voziti , tj.kada neki problem uz Njegovu pomoć naučimo riješiti, kada nas oslobodi neke ovisnosti, navezanosti i slično onda nas pušta da idemo sami neko vrijeme. Da vidi jesmo li spremni sada malo i sami se dati, imamo li volje za Njega sad i mi nešto činiti. Naravno da ćemo trosnut o pod vrlo brzo, ali to je život i naš Otac nikud ne mrda od nas. Brzo nakon pada opet nas diže i ponavlja lekciju kako bi se uvijek vratili na pravi put.
Tako je i sa djecom, nakon što padnu s romobila tu su mama, tata, bližnji da dotrče, poljube i podignu te potaknu da nastavi dalje. Budimo uvijek kao mala djeca pred svojim Ocem, priznajmo greške, čekajmo Njegov poljubac i nastavimo dalje. U nove pustolovine života