Kao majka troje djece koja je uz to domaćica prečesto se nađem u situaciji kada bih najradije iskočila iz svoje kože. Potrebe svakoga djeteta uskladiti sa cijelim ritmom našeg obiteljskog života ponekada zna biti baš stresno. No, ne želim pisati o još jednoj u nizu tužaljki nas roditelja o težini majčinstva ili zahtjevnosti djece. Danas želim govoriti o tome čemu nas ta naša djeca, i ne znajući nauče.
U raznim člancima naći ćete savjete tipa: 5 prijedloga za uspavljivanje djeteta, 4 načina kako umiriti dječje tantrume, 10 prijedloga za bolju komunikaciju sa djecom itd.. popis ide u nedogled. Ne želim reći da nam te smjernice nisu potrebne niti ih na neki način omalovažiti, no mislim da izostavljamo jedno ključno pitanje koje bi si trebali postaviti svaki puta kada pomislimo: „Bože ,zašto je moje dijete takvo?“
Pitanje glasi: „Zašto sam ja na dar od Boga dobio/la baš takvo dijete?“
Naime, po prirodi sam popustljive naravi i ne volim svađu, u konfliktima se baš i ne snalazim i gledam da ih izbjegnem gdje god mogu. I sada, meni takvoj, Bog da dvije djevojčice baš jakog karaktera (hvala Mu na njima). Ali ono baš ustrajne, uporne, tvrdoglave! Što bi se reklo prave Bosanke (da mi tko ne zamjeri i sama sam Bosanka). U većini situacija u kojima bih se našla sa njihovim ispadima bijesa ili tvrdoglavosti jednostavno nisam znala što učiniti. Kad god bih galamila, na prve njihove suze bi ih ljubila i one su to naravno počele koristiti ,pa smo se krenule vrtjeti u krug. Sa vremenom sam od takvog načina „rješavanja problema“ ja bivala sve umornija, a djeca nisu znala na čemu su.
Sve dok se nisam jednoga dana onako jadna i bespomoćna zapitala: „Pa Bože moj zašto si meni baš dao tako upornu djecu? Zar ne vidiš da ja nisam dorasla njihovom odgoju i da mi to ne ide?“ Tada mi je kroz glavu prošla misao, pa one su upravo suprotne od mene. Sve što meni nedostaje one imaju. Bog me je sigurno kroz njih htio nečemu naučiti. Kroz nešto što ne mogu izbjeći, u čemu moram sudjelovati , kroz njihov odgoj i odrastanje i mene je odgajao. Situacije u koje su me njih dvije stavljale i granice koje su se u meni tada micale bile su mi od koristi. Ono što moram priznati da mi je najteže palo jeste to da sam se kroz njihov odgoj ja morala mijenjati. Nije to baš lako, kada godinama živiš jedan stil života koji si sam stavio kao paravan za svaku nesigurnost ili neprijatnost i sada se taj paravan lagano otkriva, a iza njega stoji krhkost i slabost. Pa hoćeš nećeš uz djecu tvoju slabost svako vidi, ocjenjuje te valjda svaka osoba kraj koje prođeš. A ti nastojiš u tome biti uzdignut, praviš se da je sve pod kontrolom dok ti djeca kraj tebe urlaju i ponašaju se, u najmanju ruku neprimjereno.
Onda kroz jednu situaciju otkrijem kako smo zapravo providni. Koliko se naše slabosti vide kroz našu djecu. U razgovoru sa jednom djevojčicom došle smo do teme njezine majke. Ona sva ponosna krene meni govoriti kako je njezina majka imala radionicu na kojoj ju djeca baš i nisu slušala i mislila su da će im to tako lako proći. Međutim moja sugovornica, poznavajući svoju majku samo im se nasmiješila i rekla:“ Vi mislite moju mamu navesti da promijeni mišljenje? A neće vam to poći za rukom!“
Prvo što me iznenadilo jeste razina ozbiljnosti sa kojom je ta djevojčica sa mnom razgovarala, imala je nepunih 7 godina a govorila je kao magistar. Drugo što je iz aviona iskakalo u njenom odgovoru bila je mamina velika mana. Djevojčica je bila svjesna da što god da bi djeca pokušala napraviti njezina majka ne bi promijenila svoje mišljenje. Tada sam se duboko i sama zapitala. Što bi moja djeca u ovakvim situacijama o meni rekla? Sigurna sam da bi iz njihovih usta izišla neka možda drugačija primjedba, ali bi bila oličenje onoga što ja jesam. Kao što se u razgovoru sa ovom djevojčicom moglo zaključiti da je njezina majka tvrd orah ja bi vjerojatno u govoru svoje djece ispala mekano tijesto koje možeš oblikovati kako želiš. Iz naše djece iskaču naše mane, slabosti ali i dobre strane. Da ne bude sve baš tako crno imamo ih mi također. No kada bismo se htjeli barem češće zapitati što moja djeca o meni govore i na koji način se uz njih mogu vježbati te brusiti svoj karakter tamo gdje je preoštar ili ga nadopunjavati tamo gdje je preslab, mislim da bismo puno toga za uzvrat dobroga dobili i da je Bog možda baš to htio kada je meni ovakvoj na put stavio baš takvu djecu. Nadam se da ću odgajajući njih i sama biti odgojena od Njega i da se neću previše opirati tom odgoju. Jer ono što iz njega proizlazi, iako ponekada teško, na kraju izađe na moje veće dobro i dobro cijele moje obitelji.