Sloboda, pojam koji se provlači dugi niz godina, kroz naš cijeli život, a vjerojatno i kroz živote svih naših predaka. Svi smo se ponekada u životu zapitali što ona znači te jesam li stvarno slobodan/slobodna? U tim svojim pitanjima i traženjima znali smo površno gledati u ono što je oku vidljivo: nisam u zatvoru, nisam rob, ništa me ne veže za neki ograničeni prostor i općenito gledajući sloboda je postala sveopći izraz za svakojaka ponašanja i izbore koje mi ljudi činimo, pa se tako danas kao izrazi slobode koriste razni oblici ponašanja i djela kroz koje izražavamo tu svoju slobodu. U današnje vrijeme sve i svašta je pod krilaticom slobode prolazno, nešto što je našim bakama i djedovima bilo nezamislivo i potpuno strano danas se prodaje kao slobodno izražavanje svojih stajališta i uvjerenja. No da ne ulazim preduboko u razlike među generacijama niti u to koje je od tih vremena bolje: njihovo ili naše, htjela bih se osvrnuti na jedan drugačiji vid slobode koju ne spominjemo baš tako često u našim učenim krugovima: sloboda djeteta Božjeg.
Ovaj svijet nam nudi različite pojmove slobode, slobodu govora, razmišljanja, različitosti, neslaganja. Sve to upakirano u neke norme ponašanja prema kojima današnje društvo funkcionira nije tako loše no moramo se zapitati je li to baš uvijek tako, smijem li baš u svim situacijama reći svoje iskreno mišljenje, ne složiti se uvijek sa svime što se nameće kroz medije i slične programe koji nam se nude, smijem li pokušati biti drugačiji od onoga što mi svijet nudi?
Odgovor na ta i slična pitanja živeći svoj život dobila sam vrlo brzo: nije baš poželjno biti drugačiji, ne biti u trendu kako bi se reklo, činiti nešto sa čime se većina oko nas ne bi složila da je uredu za naš život. Kroz primjere gdje sam ja htjela biti drugačija shvatila sam da je lakše prilagoditi se većini nego li ići kontra struje, kako nam ono u jednom poznatom crtiću kažu: „Stopi se , stopi se“ Ta rečenica ostala mi je u sjećanju i nakon dugo godina od gledanja crtanog filma jer je zapravo bila pokazatelj mog stanja u ovom svijetu. Stanja u kojem nisam uvijek govorila sve što sam htjela, jer sam tako naučena, jer su mi tako, nekada suptilno a nekada i direktno, govorili svi moji bližnji.
Kroz svoje odrastanje uvijek sam na neki način pazila što će tko reći o meni, majka nas je učila da budemo dobri, pošteni, da brinemo o drugima, no ja sam to nekako na svoj dječji način prevela tako da moram misliti o tome što će tko reći, hoće li me netko pogrditi, jesam li negdje bila nepristojna i slično. Kako sam rasla sa tim mislima dovela sam se do toga da nikada nisam bila sa sobom zadovoljna jer eto nikada nisam mogla svima ugoditi, a moje ugađanje drugim ljudima neke je ljude i udaljilo od mene jer je ono samo po sebi odraz slabosti karaktera, takve ljude nitko ne voli kraj sebe. Kako sam odrasla, kroz razne životne situacije sam shvatila ako se želim pravilno dalje razvijati i živjeti ispunjenije moram se otarasiti potrebe da svima ugodim i želje da me svi vole. Naravno da svojim snagama nisam uspjevala, emotivna i empatična uvijek bih na kraju popuštala i sve bi bilo isto. Nedavno sam tek toga postala potpuno svjesna i moleći baš na te nakane uspjela sam se barem djelomično izvući iz tog vrtloga u kojem sam samu sebe ubacila. No da ne duljim o svojim životnim tegobama zapravo sam misao o potpunoj slobodi dobila za vrijeme Svete Mise na sami Božić.
Naime kako to obično kod nas biva za blagdane i sve važnije dane svi se nekako drugačije uredimo, sredimo, dotjeramo kuću, napravimo fina jela i sve se to nekako podrazumijeva jer eto svi to tako rade, kod svih normalnih to je tako. A što je sa onim manje „normalnima“ sa onima koji ne mare niti malo o tuđim mišljenjima, koji žive svoj život opušteno, jednostavno i posve jedinstveno? Takvih nije puno no ja sam sretna majka jednog takvog primjerka, moj sin je baš takav lik. On je na Božić došao na crkveni oltar i bio ministrant u donjem dijelu trenirke, gornjoj hudici koju je još izbacio preko ministrantskog odijela da ga ne žulja i patikama, bez jakne, u gornjem dijelu trenerke. Većina koja sada čita ovo misli pa kakva sam ja to majka, kako sam to dijete poslala, zar ga nisam mogla naučiti nekim normama ponašanja barem za vrijeme blagdana no mene je njegov stav zapravo oslobodio. Tek tada, u tom trenutku, postala sam svjesna koliko je moje dijete blagoslovljeno, kakvu je to posebnu milost Bog spustio na njega da ga nije briga što će tko reći, da se odmah ogradim itekako je on svjestan da ne smije u Crkvu doći neprimjereno obučen te koja su neka od pravila kojih se mora držati, nije neki tamo čoban koji ne zna ništa o svijetu nego je jednostavno potpuno neopterećen time što će tko reći o njemu a istovremeno niti ne primjećuje na ljudima takve stvari, on ne zna kada se neka cura ljepše obukla ili našminkala, on zna koja mu je lijepa ali mu je lijepa uvijek u kojem god izdanju bila, u razredu ne zna koje dijete ima manje a koje više. Kada ga pitam zovu li koga : Koridor boy jer se oblači na koridoru on nema pojma jer nije u tom điru, ali itekako dobro zna ako je netko nepravedan, na to je posebno osjetljiv. Urođena mu je ta crta pravednosti i jednakosti svih ljudi u njemu i nadam se da će se i zadržati kako bude odrastao, a ja mogu samo učiti od njega i njemu sličnih ljudi što znači prava sloboda, sloboda koju nam je Krist dao, ne navezanosti na materijalna dobra, na idolopoklonstva tuđim mišljenjima, na trendove i sve ostalo što nam se nameće.
Svaka osoba je svoj svijet, svi stvoreni na jednu sliku ali opet različiti samo smo odraz Božje veličine i bezgraničnosti i voljela bih da toga postanemo svjesni, da se prihvatimo bez zadrške sa svime što jesmo i da se ne mijenjamo na nešto drugo nego samo na bolju verziju sebe koja uvijek može biti u rastu sa Gospodinom.